Godina je 1980.
Mali Alonzo se suočava sa razvodom roditelja. Razočaran i besan zbog nastale situacije odlučuje da napusti roditelje i bira opciju da bude usvojen.
Nisam želeo da favorizujem ni mamu ni tatu. Jednostavno sam sudu rekao svoju želju i oni su dalje postupali u skladu sa zakonom. Radije bih napustio naš dom nego nastavio takav život.
Ovakva odluka rezultirala je time da desetogodišnji Zo narednih godinu dana provede u sirotištu. Vreme je prolazilo, a u sirotište je jednog dana došla gospođa Fani, profesorica koja je tokom života usvojila preko tridesetoro dece. Jedan od tih mališana bio je i Alonzo Harding Mourning Jr.
Zauvek ću pamtiti kuću od crvene cigle i školsku tablu u dnevnom boravku. Fani je žena koju i danas zovem mama”, govorio je svojevremeno Zo o gospođi koja ga je odgajila i usmerila na ispravan životni put.
Košarka kao drugi izbor
Već sa 15 godina Alonzo je bio visok 205 santimetara. Iako je jako želeo da se bavi američkim fudbalom, sudbina ga je odvela ka sportu koji se igra narandžastom loptom.
„Bog te je obdario visinom. Uvek hodaj uspravno, visoko podignutog čela. Budi vredan i desiće ti se divne stvari u životu“, bile si reči žene koja se starala o budućem legendarnom košarkašu.
Alonzo je zaista bio vredan. Od srednje škole trenirao je više od ostalih. Trud, posvećenost i naporan rad isplatili su se u godini kad su održane Olimpijske igre u Barseloni. Te 1992. prvi izbor na NBA draftu bio je čuveni Šekil O’ Nil. Odmah nakon Šeka, komesar lige pročitao je ime –
A l o n z o M o r n i n g
Zo je zahvaljujući beskompromisnom zalaganju na parketu ubrzo uvršten i na spisak reprezentacije SAD-a. Dve godine nakon dolaska u NBA karavan, osvojio je Svetsko prvenstvo, a 2000. godine postao je olimpijski šampion sa američkim nacionalnim timom. Dostigao je vrhunac karijere o kojoj svaki sportista sanja.
Test sudbine
Nažalost, život ume da zada neočekivani udarac. Alonzu su odjednom počele da otiču noge. Čvrst i disciplinovan, fokusiran na profesionalne obaveze, Zo se nije mnogo obazirao na simptome koji su ukazivali na nešto što se zove focal glomerulosclerosis. Ozbiljna bolest nameračila se na Alonzove bubrege.
Transplantacija je bila neminovnost. Broj ljudi koji su mu ponudili taj deo tela merio se u stotinama. Na kraju, bubreg mu je donirao rođak. Nakon što se probudio, posle tročasovne operacije, Alonzo je zaplakao. Sakupljene emocije morale su nekako da se oslobode.
Odustajanje nije izbor
Prvi korak nakon bolničkog kreveta bio je izuzetno bolan. Sledeći je nagoveštavao kačenje patika o klin. Za većinu sportista to bi bio logičan potez, ali ne i za Alonza. Odlučio je da se vrati košarci i nije pogrešio. Štaviše, 2006. godine postao je NBA šampion sa ekipom Majamija.
Tokom svih godina borbe sa bolešću Zo se aktivno bavio i humanitarnim radom. Želeo je svim srcem da ostane upamćen kao dobar čovek, ne samo kao dobar košarkaš. A bio je izvanredan u oba pogleda. U košarkašku penziju otišao je kao pobednik koga nijedna prepreka nije zaustavila na putu ka ostvarenju ciljeva.
Dečak iz sirotišta uselio se u Kuću slavnih. Ona će, nakon svega, zasluženo, zauvek biti njegov dom.
Jovan Ignjatić, Marketing menadžer, Danubius