Kreatorima pisane riječi u ovom momentu nije jednostavno. A kome je jednostavno, negodovaće kritičari. Pisana forma oduvijek je nosila veću težinu od izgovorenih riječi kojih se primaoci poruke vrlo vjerovatno kroz neko vrijeme neće sjećati, ne svojom krivicom, već zbog vremenskog ograničenja koje prati takve poruke.
Sa druge strane, rok trajanja napisanih riječi je neograničen. Navedeno se posebno odnosi na vrijeme kriznih situacija. Stiče se utisak da se svaka riječ posmatra pod lupom.
Time se svi mi koji pišemo nalazimo u situaciji da će vrlo vjerovatno neko naše (be)smislene riječi čitati i smatrati nas svjedocima jednog trenutka. Naši potencijalni čitaoci nesvjesni su činjenice da smo mi akteri one stare indijske priče u kojoj šest slijepih ljudi pokušava opisati slona. Svako od nas opisuje onaj dio koji osjeća, što rezultira različitim opisom životinje. To govori u prilog različitim percepcijama i pogledima na nastalu situaciju.
U nevremenu nema objektivnosti
Ipak, nadam se da smo svi mi koji u ovom trenutku pišemo svjesni da nismo objektivni već da kroz nas osim straha i neizvjesnosti struji i subjektivnost. To je logično i očekivano jer svi posmatramo ovaj momenat kroz svoje prizme koje smo strpljivo gradili od različitih materijala i iskustava, pa onda brusili, njegovali, ponekad rušili pa gradili iznova, a ponekad i zanemarili duži vremenski period. Sada kroz te različite prizme posmatramo istu stvar.
Nameće se pitanje kako je vidimo, osjećamo i doživljavamo. Smišljeno i svjesno izbjegavam da stvar nazovem pravim imenom jer je to moj način da pokušam da joj ne dajem na značaju, iako sam vrlo svjesna njenog prisustva.
Borba sa nepoznatim
U susretu sa nepoznanicama nije neobično da se zastane, udahne duboko, brzo promisli i procijeni nastala situacija. Kažu da se u tome ogleda stepen inteligencije – u sposobnosti snalaženja u nepoznatom. Tu već počinjemo da se dijelimo. Tako imamo one do kojih je došla informacija o nastaloj situaciji i koji su se posljedično zaledili kao pojedini junaci slavnog Disney-ja čekajući da dođe neko ko će ih spasiti od njih samih.
Drugi su oni koji misle da je strategija ta koja će spasiti sve što se može spasiti. Poznato je da koncept strategije podrazumijeva opšti plan kako određeni cilj treba da bude postignut, a postavlja se pitanje koji je to cilj ili govorimo o ciljevima. Imamo i one treće koji su borci i koji se oslanjaju na taktike, jer taktiku čine odluke koje se donose tokom borbe.
Da, u borbi smo, to je ono što nam je za sada svima jasno.
Tačno je da tokom borbe nikome nije lako jer smo se našli zaglavljeni u (ne)vremenu za koje ne znamo kada će proći. Stvar sa vremenskom linijom je da ona teče bez obzira na faktore, ljude, okolnosti i viruse (eto spomenuh ga!) koji u njoj obitavaju.
Ipak, neki imaju osjećaj da je vrijeme stalo i da smo mi (zašto baš mi, negoduju oni) u njemu zaglavljeni. I tako čekaju da vrijeme ponovo krene da teče, nesvjesni činjenice da ono teče, ide i nosi sve ono što mu je potrebno za konstantan protok, bez obzira na to što oni stoje i čekaju. Znamo i šta čekaju, da se pojavi obrazac reagovanja na ovakvu situaciju pa da ga djelimično prepišemo, dopunimo i prilagodimo našim potrebama.
Kriza, šoping i predimenzionirana fluorescentno roze slova
Prema definiciji Instituta za krizni menadžment, krizom možemo nazvati svako odstupanje ili smetnju u poslovanju koji privlače pažnju javnosti i medija te onemogućuju normalan rad organizacije. Londonske škole za odnose s javnošću (LSPR) krizu definišu kao „ozbiljan incident koji utiče na čovjekovu sigurnost, okolinu, proizvode ili ugled organizacije“. Neki autori navode da „kriza znači prelom, prolazno teško stanje u svakom, prirodnom, društvenom i misaonom procesu”.
Mišljenja sam da ova kriza podrazumijeva prelom jer svaki prelom sa sobom neminovno nosi i proces zarastanja i da je to teško, ali prolazno stanje. Koliko će trebati da prođe je nepoznanica, ali je izvjesno da će proći. Za mene je izvjesnost u ovom vremenu novo ime za nadu.
Mislim da je svima poznato da je Wuhan po mnogo čemu „prvi“ u McLuhan-ovom, a sada i našem globalnom selu. Tako je prema tvrdnjama stručnjaka Wuhan dio našeg globalnog sela prvi i izašao iz krize. Tada je do primaoca poruke, u ovom slučaju mene, došla izjava djevojke iz tog kraja koja je rekla „Jedva čekam da idem u šoping. Tako sam uzbuđena što konačno mogu da idem u šoping“.
Moja prva reakcija, u ovom mom kraju našeg globalnog sela, bila je da je djevojka površna i da to nikako ne bi mogla da bude baš prva želja nakon izolacije. Prošlo je nekoliko minuta od moje prve reakcije, dobro ok, negodovaće moj dragi kolega M.S. možda mi je trebalo i „malo više minuta da shvatim“. Pogledala sam i uvidjela da sam u crnom duksu sa predimenzioniranim natpisom marke proizvođača, kao da predimenzionirana slova nisu dovoljna, a nisu, ona su i izrazito flourescentne roze boje.
Mjerna jedinica za vrijednost poklona?
U tom momentu sam se sjetila ko mi je taj duks kupio, kojim povodom i sada znam da vrijednost tog poklona ne može da se mjeri nijednom mjernom jedinicom. U potragu za poklonom se prije nekoliko godina uputio moj bivši radni kolega, čovjek koga moda ne zanima, koji ne prati modne trendove, koji voli svoje unuke, da igra šah, da ustane u nedoba da gleda Novaka Đokovića, da uživa u dobroj mezi i čašici pića i razgovora sa kolegama.
Ipak, bio je istrajan u svojoj namjeri da me obraduje. Vjerujem i zamišljam ga kako je hrabro kročio u prodavnicu, iako mu odlazak u šoping nije bila omiljena stvar na svijetu, da je prodavačici objasnio za koga traži poklon i sasvim sam sigurna da je iskoristio priliku da prokomentariše kako je poklon za djevojku koja je za njegove pojmove premršava isto kao njegova kćerka i da ga to užasno nervira.
Kada mi je uručio poklon, po ko zna koji put me nazvao sinom i srećom i poželio mi da budem živa i zdrava.
Ja sam danas i živa i zdrava, ali on nažalost nije uspio da ostane zdrav, borio se, ali njegova pluća i srce nisu izdržali ovu borbu. Napustio nas je. Zbog njega i svih onih koji se nisu izborili i koji se neće izboriti, nakon što prođe ova kriza, zastanite, punim plućima i duboko udahnite mir i kroz udah shvatite da ste privilegovani.
Dobili ste priliku da stvarate uspomene, da neke odlaske u šoping pretvorite u posebne trenutke i da od neke naizgled materijalne stvari stvorite nematerijalnu i da to bude još jedna vaša uspomena. Da, recite glasno da jedva čekate šoping kako biste obradovali svoje najbliže, kako biste zajedno sa njima uživali u momentu koji vam je dat. Jer vi ste privilegovani, vi ćete moći da uživate u momentu, a neki će morati da žive od uspomena.
Plava boja našeg znaka uskoro će zasijati i Delta Planet će ponovo odisati snagom i vašim povjerenjem.
P.S. Osim, prvog dana kada počnemo sa radom, jer će biti poprilično jak odsjaj fluorescentnih roze slova sa mog duksa u kome ću doći na posao, pa možda plava boja neće biti najdominantnija. 🙂
Delta Planet – tu ćemo uskoro opet biti svi. Ostanite zdravi! Vidimo se uskoro!
Dunja Stanišljević
Marketing koordinator
Delta Planet, Banja Luka
